Postoji dugačak put za razumijevanje uzroka disleksije
Medicinski i znanstveni tretmani za razumijevanje disleksije napredovali su u posljednjih 5 godina, ali Potrebno je uložiti još mnogo posla kako bi se u potpunosti razumjeli uzroci disleksije, i biti u mogućnosti poboljšati živote djece koja se bore naučiti čitati, navodi se u seminaru objavljenom u 'The Lancet'.
Zapravo, većini se djece dijagnosticira disleksija, nakon što se suočila s ozbiljnim poteškoćama u školi, u vrijeme kada im je mnogo teže ovladati novim vještinama.
"Profesionalci ne bi trebali čekati da djeca budu formalno dijagnosticirana s disleksijom, jer je lijek manje učinkovit od rane intervencije", objašnjavaju Robin Peterson i Bruce Pennington sa Sveučilišta Denver u SAD-u.
Oko 7 posto stanovništva ima disleksiju, a djeca imaju dvostruko veću vjerojatnost da će imati disleksiju kao djevojčice. Smatralo se da je disleksija uključivala probleme s vizualnom obradom, ali rastući dokazi upućuju na to da se temeljni manjak sastoji u poteškoćama u prepoznavanju jezičnih zvukova, dodjeljivanju slova (fonološko propadanje).
"Kao i svi poremećaji definirani ponašanjem, uzrok disleksije je multifaktorski i povezan je s više gena i čimbenicima rizika za okoliš", objašnjavaju autori. Unatoč nedavnoj identifikaciji šest gena koji doprinose bolesti, vrlo se malo zna o tome kako te i druge moguće genetske determinante mogu doprinijeti disleksiji.
Stoga su potrebna daljnja istraživanja kako bi se otkrili neotkriveni geni koji mogu pridonijeti disleksiji, kako bi se utvrdilo koja mjesta gena dijele i ne dijele s komorbidnim poremećajima - kao što je poremećaj hiperaktivnosti s nedostatkom pažnje (ADHD) -, i ispitati učinke čimbenika rizika za okoliš.
"Još uvijek moramo naučiti više o prirodi fonološkog deficita i kako taj problem stupa u interakciju s drugim jezičnim i nelingvističkim čimbenicima rizika", objašnjavaju Peterson i Pennington.
Istraživači dodaju da još mnogo toga treba učiniti kako bi se riješili problemi liječenja, te tvrde da su "istraživanja imidža mozga pokazala da učinkovita intervencija promiče normalizaciju aktivnosti u čitateljskoj i jezičnoj mreži lijeve hemisfere".
Iako se dijagnoza obično odgađa do školske dobi, uobičajena stanja suživota, kao što je ADHD, jezični poremećaj i poremećaj govora, mogu biti vidljiva mnogo ranije i mogu se koristiti za predviđanje djetetovog rizika. autori navode da imaju kasnije probleme s čitanjem.
